[...] ako na računu imam XY milijuna kuna i želim dići 2 milijuna kuna, kakav risk to treba odobriti? [...]
Tu je pogotov risk da je nalog hakiran ili da se radi o prevari/pljacki. Sa tom ekstra zastitom ugrade vrijeme da bi se ljudi bolje pripremili. Nista "cudno"/novo (mozda nekima malo jest) ali eto, primjera radi upravo jucer sam isao kupiti suprugi auto i da; onda trebam da podignem limit prebacivanje novaca. I to moram da se setim minimalno 4 sati unaprijed jer je to rok koja koristi moja banka. (Za poslovni racun je limit inace puno visi.)
E stari moj, iz ovog komentara se točno vidi da ne živiš na Balkanu i da te život u civiliziranoj zemlji istrenirao da možeš vjerovati institucijama.
Rizik od kojeg se banka štiti s tim je prvenstveno rizik da oni ispadnu nešto krivi. Briga njih za tvoj rizik, osim toliko koliko bi oni mogli ispasti odgovorni za nešto.
Zamisli kako bi te takva procedura u banci fino zaštitila da ti netko mazne klinca i traži odštetu u kešu unutar sat vremena, inače će ga ubiti. Pa ti sad takvom objasni da ne možeš doći do svojih para jer te banka "štiti".
Ma, ima smisla u tome, u smislu da su banke i ostale financijske institucije za razliku od prosječnog građanina kompetentne i educirane po pitanju financija, i iz tog konteksta su banke te koje će biti bolje opremljene da spriječe krađe i prevare. To je onaj razlog zašto se u stara vremena novac nosio u sef u banku, jer je taj sef bio bolje zaštićen od tvoje čarape s novcem ispod madraca. Zbog točno te razlike u kompetenciji između prosječnog građanina i banke su banke masovno gubile parnice o kreditima u švicarskim francima, jer su banke proporcionalno svojoj kompetenciji imale prednost kod sklapanja tih kredita, i na njima je bilo da zaštite građane, a ne da prenesu tečajni rizik na njih.
Ali kao što se vidi iz situacije sa švicarskim francima, banke nemaju primarno na umu tvoju dobrobit, nego svoju. Problem je što tvoj interes nije u interesu banke, kao što bi bilo da ti plaćaš banku da te štiti, a ne da ih na to tjera država.
I u tome leži problem cijelog sustava spriječavanja prijevara, pranja novca i financiranja terorizma. Cijeli taj sustav je posložen tako da "zaštiti privatne osobe" time da kompetentnije strane (regulatori i banke) uzimaju kontrolu privatnoj osobi, jer ipak su oni kompetentniji, i praktički na silu ga "štite" tako da mu ograniče njegove slobode, jer nikome od njih ne pada na pamet da bi ga trebali štititi prvenstveno od sebe, jer oni imaju svu moć i u poziciji su napraviti najveću štetu.
Zato te svi oni "štite" prvenstveno tako da ono po čemu si najranjiviji - tvoje privatne podatke - čuvaju u svojim centralnim bazama, analiziraju tvoje ponašanje, provjeravaju te, i onda ti tvoji podaci iscure ili zbog hacka, ili netko potplati nekog bankara ili javnog službenika pa vrlo lako dođe do njih, i onda digne kredit u tvoje ime, ili te na dnevnoj ili tjednoj bazi zove i pokušava ti nešto prodati, ili te pokrade, i tako dalje. A ti ne možeš ništa, jer ti najčešće nije opcija promijeniti ime i prezime i preseliti se i početi život negdje drugdje, a i da je, ako nisi u nekom državnom sustavu zaštite svjedoka, to je ilegalno.
Sva sreća da su kriptovalute valjda prvi legalni način da se barem djelomice riješimo svih tih štititelja i malo vratimo kontrolu nad svojim novcem, svojim podacima i svojim životom. Ja bih rekao, što prije tim bolje, nadam se da će u budućnosti i banke i države prvenstveno zbog kriptovaluta, a zatim i globalizacije, konačno biti pritisnute da ili ponude uslugu koju želim platiti jer mi zaista koristi, ili propadnu.
